Paragliding


Paragliding?


Što je to paragliding?


Paragliding je ekstremni sport nastao krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih u Francuskoj tako što su planinari i alpinisti tražili najjednostavniji i najlakši način za spuštanje u dolinu nakon teških uspona. Tokom vremena paragliding je postao zasebna disciplina i razvojem tehnologije paraglider više nije služio samo za spuštanje u dolinu već je postao letjelica pomoću koje je moguće dignuti se visoko iznad tla i mjesta polijetanja te prevaliti velike udaljenosti. Svjetski rekord u preletu od jedne do druge točke iznosi preko 400 kilometara, a visinski rekord preko 5000 metara!



Oprema


Glavni dio opreme sastoji se od krila i sjedalice. Ostala oprema su razna pomagala poput variometra, GPS uređaja i radio-stanice te zaštitna oprema - pomoćni padobran, kaciga, rukavice, zaštino odjelo i visoke cipele.

Krilo se sastoji od kupole, seta špagica i gurtni. Kupola ima gornju i donju površinu povezanu pregradama i dijagonalama. Na prednjem kraju kupole nalaze se otvori kroz koje u kupolu ulazi zrak te tako formira i oblikuje njen aerodinamički oblik. Pilot sjedi svezan u sjedalici koja je preko karabinera zakačena za gurtne. Te su gurtne spojene špagicama za kupolu. Špagice su raspoređene tako da se težina pilota prenosi na cijelu kupolu. Na zadnjem rubu kupole spojen je red špagica koje ne prenose težinu pilota nego služe za upravljanje.



A zašto krilo leti?


Zbog svog aerodinamičkog oblika! Dok se kreće kroz zrak, krilo razdvaja čestice zraka. One se razdvajaju u "mrtvoj točci" (M) i jedne odlaze s gornje strane krila, a druge s donje strane i na kraju krila se opet spajaju. S obzirom da je gornja strana krila duža od donje, čestice zraka ubrzavaju i na taj način se stvara podtlak koji vuće krilo prema gore. S donje strane krila čestice zraka usporavaju i stvaraju nadtlak koji gura krilo prema gore. Tako nastaje uzgon.


Slobodno letenje nosi takvo ime zbog toga što se za let ne koriste nikakvi pogonski uređaji. Jedini motor koji upotrebljavamo jest gravitacija. Kako to funkcionira? Težina našeg tijela i opreme djeluje na krilo vertikalno prema dolje. Međutim, krilo ne pada vertikalno jer mu njegov oblik daje neku horizontalnu brzinu. Kao rezultat tih dviju komponenti naše se krilo kreće u koso prema dolje.


Pa ako stalno klizimo, kako je moguće da se netko digne više od mjesta polijetanja i prevali velike udaljenosti?!



Jedrenje


S obzirom da naše krilo konstantno propada i da nemamo pogonskog motora, moramo pronaći neku silu koja će djelovati suprotno od gravitacije. Te sile su vjetar i termika!


Padinsko jedrenje


Vjetar nastaje zbog razlike u atmosferskim tlakovima kada se zrak seli iz područja visokog tlaka prema području niskog tlaka. Doduše, zrak se ne seli ravno od polja visokog tlaka prema polju niskog tlaka zbog Coriolisovog učinka, ali to je sad manje važno. Dakle, ako vjetar na svom putu naiđe na neku prepreku poput planine, on se penje preko nje kako bi je zaobišao. Upravo tu vertikalnu komponentu vjetra paraglideri koriste za padinsko jedrenje. Padinsko jedrenje je moguće onda kada je vertikalna komponenta vjetra veća od našeg propadanja. Na taj način možemo dugotrajno jedriti i popeti se na neku manju visinu iznad vrha padine, ovisno o vremenskim uvjetima i visini padine. Ali ako se odvojimo predaleko od padine počinjemo gubiti visinu i spuštamo se. Zato moramo koristiti druge prirodne sile i tehnike letenja ako želimo nešto više.


Letenje u termici


Za sunčanih dana sunce zagrijava površinu zemlje. Zbog toga što se zrak zagrijava od tla, a ne direktno od sunca, na površini zemlje stvara se sloj toplog zraka od nekih 20-tak centimetara. Kad se taj zrak dovoljno zagrije postaje nestabilan i dovoljan mu je mali podražaj, poput vjetra npr, da se odvoji od zemlje i krene uvis. Zašto uvis? Zato jer je zagrijavanjem postao lakši od okolnog zraka. Ta se količina toploga zraka na putu prema gore formira u stup, iako ne uvijek jer ako ga nema dovoljno formirat će se samo baloni (to se događa najčešće u jutarnjim satima kada zagrijavanje tla tek počinje). Zrak ze uzdiže tako dugo dok se njegova temperatura ne izjednači s temperaturom okolnog zraka. Brzina uzdizanja ovisi o temperaturnom gradijentu. Prosječni temperaturni gradijent iznosi 0.65 °C što znači da svakih 100 metara visine temperatura zraka padne za 0.65 °C. Zrak u sebi sadrži određenu količinu vlage. Usljed dizanja topli zrak se hladi čime se povećava zasičenost zraka vlagom. U trenutku kada zasićenost dosegne 100% termika postaje vidljiva, tj. na tom mjestu nastaje oblak. To je dakle termika.
Znači, za jedrenje u termici potrebno prvo pronaći termiku, uletjeti u nju i zadržati se u njoj tako dugo dok nas diže ili ako iz nekog drugog razloga želimo izaći van. Brzina našeg dizanja ovisi naravno, o propadanju krila i brzini termike tj; Brzina termike - propadanje krila = brzina penjanja.

Zvuči jednostavno? I jest jednostavno! Ali ipak takvo letenje zahtjeva više vještina od onog na vjetru jer često nije lako ostati u termici pogotovo ako je uska, treba ju prije svega znati pronaći što zahtjeva dodatno znanje i iskustvo, treba dobro znati u kakvim se uvjetima leti i važno je dobro poznavati meteorologiju jer termika često može biti vrlo opasna. Opasna po život. Što nas uvodi u novo poglavlje o paraglidingu:



Sigurnost


Što se tiće letačkih sportova, paragliding je jedan od najopasnijih. Razlog tome je mekana konstrukcija. Krilo je napravljeno od tankog platna i njegov oblik drži jedino pritisak zraka u komorama. Zato su tokom leta moguća zaklapanja, tj. deformacije krila koja nastaju zbog vrtložnih vjetrova (rotora), termike, itd. Međutim, iskusni piloti znaju na kojim mjestima treba očekivati takve situacije i kako reagirati tako da se deformacije najčešće ni ne dogode jer preventivno djeluju. Vrlo rijetko će se dogoditi deformacija, a da trenutak prije krilo nije dalo nikakvo upozorenje.
Da bi iskusni piloti mogli dovoljno dugo živjeti da bi postali iskusni, krila se izrađuju po sigurnosnim kategorijama. Postoji više standarda po kojima se kategoriziraju krila, ali nećemo sad o njima jer nema potrebe tako detaljno sad ulaziti u to. Dovoljno je reći da se izrađuju krila za početnike, rekreativne pilote i takmičare. Početnička krila su vrlo sigurna, konstrukcija krila je takva da se zaklapanja relativno teško događaju, a kada se i dogode sama se ispravljaju, tj. bez pomoći pilota. Napredna i takmičarska krila imaju malu pasivnu sigurnost i zahtjevaju aktivno letenje, tj. pilot neprestano promatra i pazi što se događa s krilom jer su takva krila podložnija deformacijama, vrlo naglo reagiraju, teže ih je vratiti u normalno stanje, itd.
I sad se pitate; Zašto bi netko htio uopće letjeti na opasnom krilu kad može letjeti na sigurnom? Kao prvo, opasno krilo u rukama iskusnog pilota nije više opasno, ono je opasno samo u rukama početnika. Drugo, takva krila su brza, okretna, manevurabilnija, imaju bolju finesu, manje propadanje i općenito bolje letne sposobnosti. Zato ih češće koriste takmičari, dok se rekreativci odlučuje za sigurnija krila pošto im brzina i okretnost nisu od prevelike važnosti.



To bi bilo ukratko o paraglidingu! Želite li saznati više slobodno nam se javite. Paragliding je prekrasan sport, a osjećaje koje izaziva takav način letenja nemoguće je opisati i doživjeti nekako drugačije.

L.P.

Pregrada.hr Zajednica tehničke kulture Krapinsko-zagorske županije Hrvatski paragliding forum Paragliding.hr Klub padobranskog jedrenja Jastreb Cross Country Magazine



© 2010 Zrakoplovni klub IKARUS | Sva prava pridržana